Sarajevo (1878-1918)

Sarajevo za vrijeme austro-ugarske


14.04.2007.

Obrada fasada objekata iz austro-ugarskog perioda

Obrada fasada je vršena u dva navrata (1999 godine i 2005/2006 godine). Projektima su obuhvaćeni radovi sanacije, rekonstrukcije i restauracije, te koloristička obrada fasada. Ovim projektima je vraćen prvobitni izgled zgrada iz vremena austro-ugarske. Posebna pažnja je posvećena kvalitetu radova na reljefnoj dekorativnoj plastici u malteru i vještačkom kamenu i vajarskim skulpturama koje se javljaju na pojedinim objektima (pr. Salomova palata). Ovim projektima obuhvaćeni su slijedeći objekti:

  • Ferhadija br. 9
  • Ferhadija br.13
  • Ferhadija br.12 i 14
  • Ferhadija br.22
  • Ferhadija br.23
  • Ferhadija br.24
  • Ferhadija br.25
  • Ferhadija br.27
  • Ferhadija br.35
  • Ferhadija br.37 i 39
  • ugao ul.Ferhadija i S.H.Muvekita
  • Ekonomski fakultet
  • Gajev trg br.1
  • M.Tita br.25
  • Predsjedništvo
  • I Gimnazija
  • M.Tita br.31 (Alpina)
  • M.Tita br.62 (objekat SDK-a)
  • Umjetnička galerija BiH
  • Apoteka "Stari grad" (Trg fra Grge Martića)
  • Zgrada u Ulici Titova 58 i 60
  • Zgrada u Ulici Kulovića br.8, stambeno-poslovna zgrada Ante Štambuka
  • Zgrada u Ulici Titova br.34, (Zgrada Isaka Arona Musafije)
  • Stambeno-poslovna zgrada na uglu Ulica Titova i Šenoina br. 14 i 16
  • Stambeno-poslovna zgrada u Ulici Titova br.46
  • Stambeno-poslovna zgrada u Ulici Titova br.50
  • Stambeno-poslovna zgrada na uglu Ulica Titova br.52 i Kulovića br.15
  • Niz objekata u Titovoj ulici, na brojevima 22,20 i 18, koji uključuje i uglovnicu na adresi Branislava Đurđeva  24
  • Bulevar M. Selimovića br. 1, 5a, 5b, 9, 13, 17
  • Arsa Tekija, Obala Kulina bana br.24 (obnova planirana u 2007.god.)
  • Stambena zgrade u ulici Bolnička br.7 i ulici Vilsonovo Šetalište br.6 (pripremljena projektna dokumentacija, radovi nisu izvedeni)
  • Zgrada Srpskog kulturno-prosvjetnog društva „Prosvjeta“
10.01.2007.

Esad Kulović

Esad Kulović je bio četvrti gradonačelnik Sarajeva. Rođen 1859. godine u Sarajevu. Potiče iz jedne stare janjičarske porodice. Neredovno školovan, ali veoma obrazovan. Govorio je turski, arapski, perzijski i francuski jezik. Često je putovao i na taj način proširivao svoje znanje i naobrazbu. Uživao je veliko povjerenje svojih sugrađana još od prvih izbora 1884. godine, kada je izabran za općinskog zastupnika. Već od rane mladosti učestvuje u političkom i društvenom životu. 1905. godine postaje gradonačelnik Sarajeva do 1910. godine kada svojevoljno odstupa od tog zvanja jer se nije slagao s vladom.  Godine 1913 ponovo je izabran za gradonačelnika, ali nije prihvatio. Umro je 1917. godine.
U književnosti se istakao u pjevanju kronograma što je bila moda koje su se pridržavali tadašnji naši pjesnici na turskom jeziku. Pjesme i kronograme je potpisivao imenom "Esad" i publikovao ih u listu "Vatan". Takođe je u listu "Vatan" prevodio i mudre izreke sa francuskog jezika, dok je u "Beharu" od 1910-1911 objavljivao feljton.

Prije njega ovu dužnost su vršili Mustaj-beg Fadilpašić (1878-1892), Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1893-1899) i Nezir ef. Škaljić (1899-1905)

11.12.2006.

Dom H.K.D. "Napredak"

Zgradu "Napretka", odnosno Nepretkov zakladni dom projektovao je arhitekt Dionis Sunko, a gradnja je započeta 13.5.1912. godine. Izvođenje radova povjereno je bosansko-hercegovačkom dioničkom građevnom društvu iz Sarajeva, a ispred izvođača radova ovlašten je g. Josip pl. Vancaš. Izgradnja je financirana iz pričuvne glavnice, dobrovoljnih priloga (najveći prilog od 50.000 kruna dao je zagrebački biskup Bauer), ali je ipak najveći izvor financiranja bio - hipotekarni kredit kod Privilegovane zemaljske banke za BiH, od 580.000 kruna. Napretkov zakladni dom svečano je otvoren 27.9.1913.
Dom je projektovan u tada dominirajućem secesionističkom stilu, ali sa nekim akcentima koji mu daju karakteristike domaćeg tradicionalnog, čak i modernog pseudo-mavarskog stila. To se prije svega ogleda u visokom, kamenom obloženom prizemlju kome ni veliki otvori izloga ne umanjuju masivnost i dva doksata provučena kroz tri etaže, čine ih laganim u odnosu na prizemlje, što je karakteristika modernizovanog orijentalnog stila. Sve ovo više naglašava široka streha krova koji se završava kupolom koja ima samo ulogu postamenta kipa "Croatia", koji se zbog visine zgrade teško uočava, čak i sa suprotne strane Titove ulice. Iznad glavnog ulaza u kino salu "Imperijal" nalazi se natpis "Napredak", a sa strane natpisa nalaze se figure "Prosvjeta" i "Snaga". Nakon izgradnje u zgradi su bili smješteni: Napretkova Središnja uprava; sarajevska podružnica, biblioteka, Napretkova zadruga za osiguranje, štednju i privredu, zatim prostorije Hrvatskog pjevačkog društva "Trebević", Hrvatske žene, Hrvatskog kluba, Hrvatske glazbe, kino "Imperijal", Napretkova kavana, Napretkov podrum (restoran) i jedan dućan.

10.12.2006.

Trgovina

Već u prvim danima okupacije na tržištu se osjećala velika potražnja potrošnih dobara potrebnih za snabdjevanje ne samo okupacionih trupa i doseljenih stranaca nego i domaćih ljudi. Za potrebe novog proširenog sarajevskog tržišta prikupljana je potrošna roba iz grada i okoline i dopunjavana dovozom fabričke i druge robe sa strane. Ali zbog saobraćajnih teškoća tržište se svelo samo da domaće izvore namirnica koje nisu mogle podmiriti nove potrebe i zbog te oskudice namirnica izazvan je veliki porast cijena robe. Taj problem visokih cijena je djelimično ublažio vrhovni komandant okupacionih trupa general Filipović objavivši da će svi oni koji prodavaju po prekomjernim cijenama biti kažnjeni novčano ili zatvorom. Ali i pored ove zabrane cijene su postepeno rasle jer je problem bio u oskudici traženih dobara. Najveći problem je bio nepovoljna saobraćajna veza sa drugim djelovima zemlje i poslije rasprave o ovom pitanju opštinsko zastupstvo je usvojilo prijedlog da se obrate vladaru s molbom da se izgradi pruga Sarajevo-Zenica. Pruga je izgrađena u jesen 1882 godine i tada se Sarajevo priključilo na mrežu željeznica u monarhiji i dobilo je vezu sa sjevernim krajevima. Kriza je prošla, Sarajevo je postajalo centar trgovine i vlada je sve više ulagala sredstava u trgovinu. Modernizovala je trgovačku mrežu u zemlji i osnovala je nižu trgovačku školu u Sarajevu gdje se sticalo najnužnije trgovačko obrazovanje. Ove okolnosti su doprinijele da se neprestano povećava broj trgovačkih radnji i proširuje trgovački promet. O proširenosti trgovačkog rada ubjedljiv dokaz pružaju podaci o popisu stanovništva iz 1910 godine u kojima stoji da se 3079 lica bavilo trgovinom, koji su uz to imali 7312 članova porodice, što znači da je jedna petina stanovnika Sarajeva živjela od trgovine. Prema vladinim podacima u Sarajevu je 1904 godine bilo 2631 radnja od čega je spomena vrijedno samo 1030 radnji (468 zanatskih, 394 trgovačke i 168 ugostiteljskih) dok su ostale bile sićušne radnje, piljare i neznatne tržničke tezge. Pravilnija slika o sarajevskim trgovinama se dobije ako se u obzir uzmu samo radnje uvedene u registre okružnih sudova i eliminiše veliki broj sitnih radnji neznatnog prometa za koje nisu važili propisi trgovačkog zakona. Uporedo s proširenjem sarajevska trgovina se modernizovala i bila sve više usmjeravana u pravcu specijalizacije. Također se i centar trgovine pomicao sa Čaršije u ravnicu prema zapadu kako se grad širio u tom pravcu.

18.04.2006.

Apotekarstvo

Austro-ugarska vlast je zatekla u Sarajevu jednu moderno uređenu apoteku koju je 1877 godine otvorio doseljeni farmaceut Eduard Pleyel, pored par apoteka praktičnih ljekara u kojima su takođe spravljani i prodavani lijekovi. Prema vladinoj naredbi od 19 februara 1879 godine, apotekarski posao je koncesioniran i njim se otad mogao baviti samo kvalifikovani apotekar ( doktor hemije ili magistar farmacije sa diplomom jednog austro-ugarskog univerziteta). Pored Pleyelove apoteke (koja je prvobitno bila smještena u ulici Franje Jospia, a zatim je prebačena u Rudolfovu ulicu), u Sarajevu su 1879 godine otvorene još dvije apoteke, 1885 godine četvrta, 1891 godine peta i 1894 godine šesta apoteka. Apoteke su isprva imale samo po jednog kvalifikovanog apotekara, a kasnije i po dva ili tri. Tako je u gradu 1893 godine bilo 5, a već 1900 godine 15 apotekara.
U cijeloj Bosni i Hercegovini godine 1910 bilo je 40 vlasnika javnih apoteka, tri zakupca, tri provizora, dvanaest farmaceutskih saradnika po apotekama i jedanaest farmaceutskih praktikanata, a 1918 godine bilo je 48 javnih apoteka. Specijalni zakon o apotekama izdan 17.10.1907.godine znacio je i uredjenje svih pravnih propisa obzirom na apoteku,strucnu spremu i vaspitanje kadrova, a taj zakon je regulisao i pitanje odnosa prema srodnim profesijama koje su se bavile lijecenjem.

06.04.2006.

Crkva Presvetog Trojstva

Zamisao o gradnji župne crkve Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu iznio je nadbiskup Josip Stadler još krajem 19. stoljeća. Stadler je izabrao Novo Sarajevo kao prikladno mjesto za oblikovanje nove župne zajednice iz jednostavnog razloga što se grad širio dolaskom novih stanovnika koje je trebalo vjerski zbrinuti. Josip Stadler je kupio zemljište u Kolodvorskoj ulici od posjednika Mališevića, kao i kuću koja je kasnije adaptirana za župni stan. Kada je 1905. godine definitivno zaključeno da se sagradi crkva Presvetog Trojstva, arhitekt Josip Vancaš napravio je nacrt sa proračunom od 50.000 kruna. Novac su namirile župe Vrhbosanske nadbiskupije, a najveći dio je dao i sam nadbiskup. Gradnju su započeli i dovršili graditelji Horvat i Scheidig. Kamen temeljac za novu crkvu blagoslovio je kanonik i budući nadbiskup dr. Ivan Šarić, 14. maja 1905. godine. Crkva je završena i posvećena 18. novembra 1906. godine. Ukupni troškovi gradnje iznosili su 100.000 kruna.
Dimenzije crkve su: dužina 39,5 m, širina 14,9 m i visina zvonika 46,2 m. Ta jednobrodna bazilikalna crkva s dvoslivnim krovom drvne konstrukcije, prekrivena crijepom, sagrađena od opeke, nosi prelazne stilske odlike romanike i gotike, sa secesijskim vitrajima i detaljima enterijera. Zidovi crkve su ožbukani krečnim malterom. Vanjska fasada je ukrašena, prema projektu Vancaša, alterniranim dvobojnim trakama koje su međusobno odvojene fugama. Sadašnja fasada riješena je u alternaciji svjetlijeg i tamnijeg okera na bijeloj podlozi (prethodna je rađena u alternaciji sivo-plavičastih i bijelih tonova. Crkvu je oslikao Karl Richter. Glavni oltar od dalmatinskog kamena i sarajevskog mramora uradio je Anton Lušina iz Sarajeva. Kipove sv. Augustina i sv. Josipa kod oltara uradio je Dragan Morak iz Zagreba. Bočne oltare i propovjedaonicu izradila je firma Ferdinanda Stuflezera iz Tirola. Sliku Presvetog Trojstva iznad oltara oslikao je hrvatski slikar Oton Iveković. Ispovjedaonice i klupe izradila je firma Venturini & Buttazoni. Kamenu krstionicu uradio je sarajlija Ivan Dolžan, a križni put od terakote uradio je 1907. godine sarajevski franjevac Nikola Momčinović.

01.04.2006.

Stara željeznička stanica na Ilidži

Stara željeznička stanica na Ilidži je vrijedno kulturno istorijsko naslijeđe i specifičan dio pejzaža Ilidže. Objekat je najvjerovatnije izgrađen prema projektu Franca Blažeka, češkog arhitekte koji je radio na Građevnom odjeljenju Zemaljske vlade u Sarajevu u peridu 1889-1903. god. Pored nesumnjivih arhitektonskih vrijednosti, objekat ima i istorijsku vrijednost obzirom da je jedna od prvih, a danas i jedina značajnija stanična zgrada prve željezničke pruge Sarajevo-Mostar i Sarajevo-Ilidža. Objekat je izgrađen u stilu "alpske arhitekture" austro-ugarskog perioda, sa arhitektonskim oblicima karakterističnim za većinu objekata ove namjene (stanične zgrade), kao i za neke stambene objekte tipa vile. Osnovna karakteristika "alpskog" stila izgradnje je velika upotreba drveta, kako u konstruktivne, tako i u dekorativne svrhe.

06.03.2006.

Jedilerska tekija (Sedam braće)

Jedilerska tekija, nakšibendijskog reda, osnovana je 1879. godine od Sejfulaha Iblizovića. Ona se zapravo formirala postupno. U početku je bila samo prostorija za čuvara turbeta sedam braće koju je sa turbetom podigao Sulejman-paša Skopljak oko 1815. godine. Godine 1865. šejh Sejfulah Iblizović, kao rođeni Sarajlija, završivši nauke u Carigradu i usavršivši tesavvufske discipline u Brusi, došavši u svoje mjesto, preuzima dužnost čuvara turbeta, tu počinje sa zikrom i predavanjima, zahvaljujući čemu okuplja veliki broj pristalica. Godine 1894. Ibrahim efendija Herić, Travničanin, kao tadašnji nadzornik ovoga turbeta, pokraj njega podiže novu semahanu na groblju. Tako je konačno formirana Jedilerska tekija uz Jediler-turbe, koja je postojala sve do 1937.godine, kada je srušena i na tom prostoru podignuta stambena zgrada Čokadži vakufa. Međutim, potrebno je naglasiti i to da je šejh Sejfulah Iblizović pripadao halvetijskom redu i u Jediler-tekiji obavljao zikr po halvetijskim načelima. Nasuprot tomu, u popisu vjerskih islamskih objekata iz 1933. godine kaže se da Jediler tekija pripada nakšibendijskom redu i da je u to vrijeme aktivno djelovala, tako da se pretpostavlja da je Jedilerska tekija privremeno prešla od nakšibendijskog na halvetijski red u kasnom XIX vijeku.
Tradicija kaže da je tu sahranjen neki šejh koji je došao sa sultanom Fatihom. Kasnije su tu sahranjena dva derviša osumnjičena i nevino pogubljena povodom krađe novca iz pašinih Saraja 1494. godine, a zatim i četiri kapetana koje je Mustafa-paša Dalbatan dao pogubiti što nisu bili pravovremeno obavijestili za najezdu vojske Princa Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine. Tako je nastalo kako predanje kaže Turbe sedam braće.

23.02.2006.

Crkva Kraljice svete krunice i Katolički školski centar Sv. Josip

Crkvu su izgradile sestre Kćeri Božije ljubavi 1911. godine kao svoju samostalnu crkvu i ujedno crkvu katoličkih škola koje su one vodile. Projektovao ju je arhitekta Josip Vancaš i duga je 31, široka 27 i visoka 13,5 metara. Izgrađena je u baroknom stilu i ima pjevački kor i iznad njega galeriju. Glavni oltar i svetište uzdignuti su za šest stepenica iznad crkvenog poda. Unutrašnjost je oblikovana u vidu trobrodne bazilike, osvijetljena sa šest većih i šest ovalnih prozora, te spada među najsvjetlije, a možda i najljepše katoličke crkve u Sarajevu. Bogato je ukrašena slikama i kipovima. Ima dva niska tornja opremljena zvonima sa elektronskom komandom. Crkva je posvećena 1. oktobra 1911. godine.
Ova crkva je sagrađena uz zavod "sv. Josip" koje su sagradile takođe sestre družbe Kćeri Božje ljubavi koje su na poziv prvog vrhbosanskog biskupa Josipa Stadlera 1882. godine došle u Sarajevo iz Beča. U zavodu "sv. Josip" prvo je počela s radom Osnovna škola (4.10.1882. godine), a uskoro i Ženska učiteljska škola, Tečaj za odgojiteljice u dječjem zabavištu, Trgovinski tečaj i Ženska stručna škola. Zavod "sv. Josipa" odgajao je i obrazovao mnoge građane grada Sarajeva do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata u toj zgradi je bila Druga gimnazija, zati osnovna škola "Silvije Strahimir Kranjčević", da bi danas vratila nekadašnju funkciju pod nazivom Katolički školski centar "sv. Josip".

14.02.2006.

Teritorijalna podjela

Sarajevo je od davnina bilo podjeljeno u mahale, kojih je prema popisu iz 1895 godine bilo 106, a te mahale su pod starim nazivima živjele u narodu i za vrijeme austro-ugarske, mada administrativno nisu više predstavljale zasebne jedinice. Radi lakšeg vođenja upravnih poslova nova uprava je podjelila grad teritorijalno na sedam gradskih kotara, sa utvrđenim granicama i nazivima, poslije čega je ranije mahalsko uređenje malo značilo i zbog toga se već počinjalo gubiti. Inicijativa za novu podjelu gradskog teritorija potekla je od direktora sarajevske policije Karlosa Olive, svakako iz praktičnih razloga, dok je sama podjela izvedena prema pomenutoj naredbi od 28 marta 1883 godine. Poslije izvršene teritorijalne podjele postavljen je po jedan glavni muktar (bašmuktar) kao opštinski izvršni organ u svim gradskim kotarima, osim prvog u kome je te poslove neposredno obavljalo samo gradsko poglavarstvo.

Prvi kotar: ČARŠIJA

Obuhvatao je centar grada na obje strane Miljacke, omeđen linijom koja je išla od mosta na Bendbaši dužinom Ćemaluše ulice do kamenog mosta kod Alipašine džamije, a odatle niz Koševski potok i desnom obalom Miljacke do Skenderpašina mosta. Prelazeći tu na lijevu obalu Miljacke, granica je dalje povučena ulicom Terezija do Bakarićeve i Konak ulice, zatim kroz Šahinagića ulicu na Mali Alifakovac i preko njega do lijeve obale Miljacke. U prvi kotar ulazile su sljedeće mahale: Abdul Halim-aga, Bakar Baba hadži-Ali, Čaršija, Čekrči Muslihudin, Čoban Hasan, Čohadži hadži-Sulejman, Džami Atik - Careva džamija, Ferhat-beg, Gazi Husref-beg, hadži-Idriz, hadži-Isa, Halač Daud, Hovadže Kjemaludin, Kalin hadži-Ali, Latinluk, Ojandži-zade hadži-Ibrahim, Oruč Pehlivan, Pišman hadži-Husein, Sahtijandži hadži-Mahmud, Sijavuš-paša daire, Skender-paša, Varoš Bala gornja i Vekil Harč.

Drugi kotar: KOŠEVO

Zahvatao je prostor s desne strane Miljacke i to sjeverno i zapadno od linije koja ide od Koševskog potoka uzvodno do kamenog mosta kod Alipašine džamije, zatim Ćemalušom i Koševo ulicom do vojnog groblja, nešto kasnije i Kovačići su ušli u sastav ovog kotara. Drugom kotaru su pripadale ove mahale: Dajanli hadži-Ibrahim, Hadim Ali-paša, Kemal-beg, Kovačići, Pofalići, Šejh Magribi i Tavil hadži-Mustafa.

Treći kotar: BJELAVE

Zauzimao je prostor koji se nalazio između sjeverne granice grada, ulice Koševo na zapadu, granica prvog kotara na jugu, dok je na istoku dopirao do Potoka kao krajnje tačke. U treći kotar ulazile su sljedeće mahale: Armandži Sinan, Džano-zade, hadži-Mehmed, hadži-Džafer, Haseči Hatum, Jagdži-zade hadži-Mehmed, Kartal hadži-Mehmed, Kasum Kjatib, Koševsko Brdo, Kulin Bali, Nalčadži hadži-Osman, Nevrdilo hadži-Ali, Pačadži hadži-Nesuh, Sarač Hajdar, Sarač Ismail, Tuti bula i Uskjudar Ahmed Kjelebi.

Četvrti kotar: KOVAČI

Obuhvatao je preostali prostor na sjeveru, zatim prostor zapadno od Potoka i granica prvog kotara, dok je na istoku dopirao do gradskog bedema. Na ovom prostoru bile se sljedeće mahale: Abdul Halife, Arabi Atik, Arabi Džedid, Bali-zade hadži-Mehmed, Buzadži hadži-Hasan, Daud Kjelebi, Duradžik hadži-Ahmed, hadži-Jahja, Hubjar-aga, Jahja-paša, Kadi Bali efendi, Kjebkjebir hadži-Ahmed, Kjose Sinan, Kučuk Kjatib, Mimra Sinan, Peltek Husamudin, Sagrakči hadži-Mahmud, Sarač-ali, Šejh Muslihudin, Tabak hadži-Sulejman, Šejh Ferah i Tokmo-zade

Peti kotar: GRAD

Zauzimao je prostor koji je sa svih strana okružen gradskim bedemom. U njegov sastav ulazile su sljedeće mahale: Divan Kjatib, hadži-Husein, Hajdar-efendi, Hovadže-zade hadži-Mustafa, Iplikdžik Sinan, Kadi Ahmed-efendi, Kasap-zade, Mokro-zade, Nedž-zade hadži-Hasan, Sagr hadži-Mahmud, Sinan vojvoda Hatun i Topelejni han.

Šesti kotar: HRVATIN

Obuhvatao je sav gradski prostor s lijeve strane Miljacke istočno od Bistričkog potoka. U njegov sastav su ulazile ove mahale: Ašik Memi, Gazi Ahmed-beg, Hadži-Sejdin, Hitri Sulejman, Hovadže-zade hadži-Mehmed, Jakub-paša, Kečedži Sinan, Mufti Sulejman, Sagr hadži-Ali i Tamur han.

Sedmi kotar: BISTRIK - ČOBANIJA

Obuhvatao je preostali gradski prostor na lijevoj obali Miljacke zapadno od Bistričkog potoka, a u njego sastav su ulazile ove mahale: Gazi Bali-beg, hadži-Turhan, Haradže Mustafa-aga, Hovadže Sinan, Kadi Hasan-efendi, Kara Ferhat, Kazgani hadži-Ali, Komotin hadži-Memi, Hedžar hadži-Ibrahim, Pehlivan Hasan, Soukbunar, Šejh Bagdadi, Terzibaša i Žagrići.

04.02.2006.

Paviljon Bosne na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine

Za Svjetsku izložbu u Parizu 1900. godine arhitekt Carlo Panek 1899. projektira paviljon Bosne sa očitom namjerom da se već paviljonom oslikaju karakteristične etape kulturnog razvoja zemlje. Iako je to sklop graditeljskih oblika iz različitih epoha, u cjelini dominiraju oblici islamske umjetnosti što je stvarna potvrda da su tadašnji arhitekti pseudoorijentalni umjetnički izraz smatrali autentičnim i istinskim produktom ovog podneblja. Panek ovim objektom simbolizira određenu zemlju i sasvim određenu tradiciju i za razliku od drugih velikih arhitekata koji su i prije njega dekorativnost i stilsku notu gradili na opće shvaćenoj islamskoj umjetnosti, on se ne odriče porijekla svoje dekoracije, tj. dokumentarnosti predloška. I paviljon i ono što je u njemu izloženo predstavljali su istoriju, kulturu, prirodne resurse, rudarstvo i začetak metalurgije u Bosni i Hercegovini. Unutrašnjost su uredili i oslikali čuveni bečki secesionisti Alfonso Mucha i Alojz Kaufman. Plakat za bosanski paviljon, koji je takođe izložen, kreirao je Mucha na tipičan način za to vrijeme: djevojka u narodnoj nošnji sa predmetima visokog zanatlijskog umijeća u rukama.
Bosanski paviljon, koji se nalazio između austrijskog i mađarskog, svjedočio je o posebnom statusu koji je Bosna i Hercegovina u to vrijeme imala u Austrougraskoj monarhiji.

29.01.2006.

Drvenija most

Drvenija most je sagrađen za vrijeme Austro-ugarske vladavine 1898. godine da spaja obale rijeke Miljacke. U blizini mosta na lijevoj obali se nalazila vojna komanda i prva gimnazija na drugoj strani. Drvena ograda je sačuvana za vrijeme rekonstrukcije mosta 1995. godine nakon rata, a ostali elementi mosta su betonski.
Osim ove drvenije u Sarajevu je za vrijeme osmanskog carstva postojalo još mostova koji su nosili naziv Drvenija, a to su Drvenija most na bendbaši koji je služio za hvatanje doplavljenog drveta i građe u Sarajevo, zatim Hadži-Bešlijina drvenija između šeherćehajine i careve ćuprije i drugi drveni mostovi kako na Miljacki tako i na njenim pritokama

25.01.2006.

Ajas-pašin dvor - Hotel "Central"

Na mjestu Ajas-pašine džamije koja je izgorjela u požaru 1879 godine, 1889 godine sagrađen je "Ajas-pašin dvor" - kasnije hotel "Central", drugi moderni hotel u Sarajevu (prvi je bio hotel "Evropa"), koji je spočetka izdan u zakup gostioničaru Kunertu. Građenje je izvedeno po projektu arhitekte Josipa Vancaša, a o trošku gradskog vakufa. Kako je ova zgrada bila na jednoj od najljepših lokacija u centru grada, vakufska komisija je zaključila da cijelu zgradu da u najam pod uslovom da u prizemlju bude kafana. Kafana je otvorena 22 novembra 1889 godine. Za vrijeme rata ovaj objekat je teže oštećen, a trenutno je u fazi obnavljanja. Unutar zgrade, umjesto hotela, gradi se moderni fitnes centar.

19.01.2006.

Nezir ef. Škaljić

Nezir ef. Škaljić je bio treći gradonačelnik Sarajeva. Rođen je 1844. u Rogatici. Nakon završenih nauka služio kao kadija u Rogatici, Fojnici i Srebrenici. Do dolaska austro-ugarske vlasti bio je predsjednik Trgovačkog suda u Sarajevu. Iza 1878. godine, bio je najprije kadija u Sarajevu i Rogatici, a od 1883. sudija Vrhovnog suda, član ulema-medžlisa i Vakufske uprave. Umirovljen je 1899. i postavljen za gradonačelnika Sarajeva. Preveo je Medželu (turski gracianski zakonik). Obavljao je reviziju prevoda turskih zakona. U svom rodnom mjestu, Rogatici, ostavio je prelijep vakuf, o čemu se nalaze isprave u arhivu Vakufske direkcije u Sarajevu. Na dužnosti gradonačelnika ostao je šest godina. Umro je 1905 godine.
Prije njega ovu dužnost su vršili Mustaj-beg Fadilpašić (1878-1892) i Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1893-1899)

10.01.2006.

Gazi Isa-begova banja

Zemaljska vakufska komisija je početkom 1890 godine odlučila da iz sredstava Gazi Isa-begova vakufa sagradi parnu banju prema zahtjevima novog vremena i opšte zdravstvenosti i to na zemljištu nekadašnjeg hamama pokraj Careve džamije. Građena u orijentalnom stilu, prema planovima arhitekte Josipa pl. Vancaša, banja je imala parnu i tzv. tursku banju i zasebne banje u bazenima. (otuda naziv "Gazi Isa-begova parna, na tekne i turska banja"), sa 18 kabina i svim potrebnim uređajima. Banja je otvorena u februaru 1891. godine, najprije u režiji vakufske komisije, dok je od 1893 godine davana privatnicima u zakup, kada je i proširena uvođenjem blatnih, slanih, sumpornih i još nekih banja. Troškovi građenja banje iznosili su 63.000 forinti. U ljeto 1911 godine banja je renovirana i tom prilikom uvedeno je električno osvjetljenje. Od 1913 godine u Gazi Isa-begovoj banji mogli su se nedjeljom popodne kupati radnici uz sniženu cijenu od 50 helera, a vojnici dva puta nedjeljno, takođe popodne, po cijeni od 20 helera.


Stariji postovi

Sarajevo (1878-1918)
<< 04/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


Više informacija o Sarajevu za vrijeme austro-ugarske

Dosadašnji postovi
Građevine i ostali sagrađeni objekti:

Zgrada HKD Napredak
Crkva Presvetog Trojstva
Stara željeznička stanica na Ilidži
Jedilerska tekija (Sedam braće)
Crkva Kraljice svete krunice i Katolički školski centar Sv. Josip
Paviljon Bosne na Svjetskoj izložbi
Drvenija most
Ajas-pašin dvor - Hotel "Central"
Gazi Isa-begova banja
Nadgrobni spomenik SSK-u
Zgrada mitropolije i bogoslovije
Crkva sv. Vinka
Muzički paviljon
Tkaonica ćilima
Hotel "Evropa"
Kino Apolo
Društveni dom
Crkva i samostan sv. Ante
Crkva sv. Ćirila i Metoda
Ulema-medžlis
Jajce kasarna
Električna centrala
Pravosudna palata
Salomova palata
Zemaljska bolnica
Šerijatska sudačka škola
Zgrada glavne pošte
Vojna komanda
Zgrada muzičke akademije
Prva gimnazija
Inat kuća
Grand hotel
Evangelistička crkva
Aškenaska sinagoga
Zemaljski muzej
Sebilj
Filipovićeva kasarna
Marijin dvor
Oficirska kasina
Željeznička stanica Bistrik
Zgrada zemaljske vlade
Tržnica
Katedrala
Vijećnica

Ličnosti:

Esad Kulović
Nezir ef. Škaljić
Gavrilo Princip
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak
Mustaj-beg Fadilpašić
Nedeljko Čabrinović
Josip Vancaš
Josip Stadler

Nauka, obrazovanje, kultura i sport:

Književni list "Nada"
Gajret
Fudbal
Seizmologija
Butmir - otkriće neolitskog naselja
Štampa
Bosanska vila

Privreda:

Trgovina
Apotekarstvo
Kanalizacija
Dionička pivara
Ciglane
Vatrogasna služba
Vodovod
Ugostiteljstvo
Fabrika duhana Sarajevo

Ostalo:

Obrada fasada objekata iz austro-ugarskog perioda
Teritorijalna podjela
Prvi regulacioni plan
Prvi tramvaj
Sarajevo kao saobraćajni centar
Velika aleja na Ilidži
Regulacija Miljacke
Botanički vrt zemaljskog muzeja
Zastava i grb Bosne
Važniji datumi

Stranice o istoriji Sarajeva

Prijatelji i ostali linkovi

Autor


BROJAČ POSJETA
314520

Powered by Blogger.ba
Get Firefox!

Free Web Counter