Sarajevo (1878-1918)

Prva gradnja vodovoda u austro-ugarskom periodu je počela sredinom marta 1890 godine polaganjem cijevi od fabrike duhana prema gradu. Cijevi su postavljane po glavnim gradskim ulicama i to velikom brzinom, tako da je već u oktobru 1890 godine bio gotov glavni sarajevski vodovod koji je bio dovoljan za snabdijevanje većeg dijela grada. Voda je bila uzeta s izvora potoka Mošćanice koji je od grada udaljen oko 7 km i mogla se zbog visoke nadmorske visine prirodnom gravitacijom dovesti u grad. Sagrađen je i jedan rezervoar visoke zone sa 400 m3 zapremine i jedan rezervoar niske zone sa 1100 m3 zapremine. Količina vode na izvoru je bila 53,7 litara u sekundi, dok je od izvora položena mreža cijevi u dužini od 44.914 metara. Ovaj vodovod je bio namjenjen za razne ustanove i javne česme i hidrante. Uvođenjem vodovoda gradsko poglavarstvo je pozvalo sve kućevlasnike da podnesu prijave ukoliko žele da u kuću uvedu vodu iz javnog vodovoda. Ukoliko su za to postojale tehničke mogućnosti uprava vodovoda je o trošku kućevlasnika uvodila vodu s gradske vodovodne mreže. Voda se plaćala prema propisanoj skali ili paušalno godišnje. Međutim uskoro se pokazalo da mošćanički vodovod ne zadovoljava potrebe grada u vodi. Bilo je stoga nužno da se kapacitet izgrađenog vodovoda pojača na taj način što će se pronaći nove količine izvorske vode. Već od 1894 godine gradska opština je pristupila radovima na pojačanju vodovodnog kapaciteta. Otada je u postojeću vodovodnu mrežu uvedeno nekoliko izvora: 1895 godine izvor Crnil sa količinom vode od 10 litara u sekundi koji je zajedno s Mošćanicom snabdjevao najveći dio grada, zatim iste godine izvor Begovac s 3 litre vode u sekundi koji je opsluživao mahale s lijeve strane Miljacke. Od 1894 do 1903 godine uveden je izvor Kovačići sa 30 litara vode u sekundi koji je opsluživao klaonicu, vojni logor, željezničku stanicu, željezničke radionice i gradske Pofaliće, te izvor Berkuša koji je snabdjevao gornji kraj Bistrika i bistričku stanicu. Zatim su u vodovod uključeni i brojni manji izvori kao što su Javornik, Dobra Voda, Ferzibegovac, Hidajetovac, Sedrenik, Studenac, Soukbunar i Žergići koji su snabdjevali gornje periferne djelove grada. Postojalo je još i oko 1000 bunara u gradu iz kojih se upotrebljavala voda za piće samo na onim mjestima gdje nije bilo vodovoda. Ali i poslije gradnje svih ovih vodovoda sve jače se osjećala oskudica vode. To je podstaklo opštinsko zastupstvo da održi jednu vanrednu sjednicu na kojoj bi se jedino raspravljalo o tome kako da se grad opskrbi potrebnim količinama vode. Sjednica je donijela odluku o pojačanju vodovoda s izvora Kovačići na 40 litara vode u sekundi, ali je prihvaćena i ideja o izgradnji novog vodovoda s izvora rijeke Prače. Također je predložena mogućnost da se grad snabdijeva vodom sa Vrela Bosne izbacivanjem vode električnim pogonom na vrh Igmana odakle bi se cijevima sprovela do Sarajeva, ali je ta varijanta otpala. Gradnja vodovoda Sarajevo-Prača je počela kasno zbog nedostatka financijskih sredstava i tek je na sjednici od 10.1.1912 godine saopšteno da je ministarstvo financija dalo opštini koncesiju za građenje ovog vodovoda. Pračanski vodovod je građen u dvije etape, najprije u 1912/13 godini od Sarajeva do izvora Bistrice, a zatim u toku rata od Bistrice do izvora rijeke Prače. Ovaj vodovod je ukupno davao i preko 200 litara vode u sekundi. Kako su građani sve više uvodili priključke na gradsku vodovodnu mrežu, ukupna dužina te mreže na kraju austro-ugarskog perioda iznosila je 97.387 metara, dok se broj ugrađenih hidranata popeo na 245. Voda iz gradskog vodovoda bila je uglavnom zadovoljavajuća. Za suhog vremena ona je bila dobra za piće, hladna i potpuno bistra, ali za vrijeme velikih kiša ona se često mutila i bila je neukusna za piće i ružnog izgleda, jedino se kovačićki izvor nije nikad mutio zbog čega se s pravom smatrao kao najzdraviji u Sarajevu.

Najznačajnija institucija iz ovog perioda koja će odigrati važnu funkciju osposobljavanju domaćih zdravstvenih kadrova ali i doprinijeti kvalitetnijem liječenju stanovništva Sarajeva, pa i čitave pokrajine, jesta Zemaljska bolnica u Sarajevu. Tokom cjekokupnog austrougarskog perioda, Zemaljska bolnica je bila značajan korak ka društveno-ekonomskom, pa i političkom razvitku Bosne i Hercegovine u okviru Austorugarske monarhije. Bez sumnje ona je već tada udarila evropske temelje bosanskohercegovačkom zdravstvu.
Godine 1892. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine donijela je odluku o izgradnji paviljonske bolnice namijenjene gradu Sarajevu i unutrašnjosti: organizacioni statut napravljen je u Beču, određeno devet hektara zemlje na istočnim padinama Koševske doline i osmišljen prostor za 300 bolesničkih kreveta. Dvije godine kasnije, 1. jula 1894., Zemaljska bolnica je počela sa radom. U doba svog otvaranja, Zemaljska bolnica u Sarajevu bila je najmoderinji objekat na Balkanu, a možda i šire. Tome u prilog govore činjenice da je ova bolnica bila koncipirana i projektirana kao kopija bečke Univerzitetske bolnice i urađena prema najmodernijim evropskim građevinskim kanonima. Na kraju XIX stoljeća u ovoj bolnici bio je zaposlen izuzetan medicinski kadar bečkog Medicinskog fakulteta i instalirana, u tom tretnutku, najsavremenija medicinska oprema. U Zemaljskoj bolnici su rađeni najmoderniji hirurški i teraputski zahvati tog vremena, neposredno ili sa vrlo kratkom zadrškom u odnosu na najmodernije klinike Zapada. Medicinski kadar Zemaljske bolnice povećao se na deset puta u prvih deset godina rada i postojanja ove institucije. Ovo je dovelo do značajnog unapijeđenja zdravstvene zaštite i smanjenjansmrtnosti stanovništva, ne samo Sarajeva nago i cijele Bosne i Hercegovine. Novo osnovane kotarske i općinkse bolnice u tadašnjoj Bosni i Hercegovini dobile su kvalitetani školovan medicinski kadar, sa znanjem i iskustvom dobijenim u Zemaljskoj bolnici. Taj kadar bit će jezgro iz kojeg će biti regrutirani, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, i prvi nastavnici novoosnovanog Medicinskog fakulteta u Sarajevu i drugih medicinskih fakulteta u Bosni i Hercegovini.

Zgrada šerijatske sudačke škole sagrađena je 1887. godine po projektu Karla Paržika u bogatom pseudomaurskom dekorativnom maniru sa elementima i detaljima skupljenim iz raznih regionalnih škola islamske umjetnosti. Šerijatska sudačka škola (mektebi-nuvab) je otvorena 6.4.1889. kao petogodišnja viša škola. Ovdje je značajno sasvim tačno opažanje da se koncept organizacije osmansko-turskih medresa zasniva na principu unutarnjeg dvorišta, što potiče još iz helenističke arhitekture. To pravilo se ne odnosi samo na monumentalne objekte, već i one sasvim skromne izvedbe. Šerijatska sudačka škola prestala raditi aprila 1937. Naime, razloge prestanka rada ove škole neki tumače i činjenicom da je ona prerasla u Višu islamsku šerijatsko-teološku školu (u narodu poznata kao VIŠT, a njeni svršenici kao «vištovci»). Poslije drugog svjetskog rata u toj zgradi je bio smješten Muzej grada Sarajeva, a nakon posljednjeg rata u zgradi je smješten Fakultet islamskih nauka.

Projekat za zgradu vojne pošte i telegrafa je rađen od 1907 do 1910 godine, a zgrada je dovršena i svečano otvorena 1913 godine po projektu Josipa Vancaša. Inače, prva pošta u Sarajevu je izgrađena 1841 godine, a prvi telegram je poslan 1861 godine. Naglasak pročelja i osovine objekta, gradacija volumena i drugi elementi podsjećaju na poštansku štedionicu (Postsparkasse) Ota Wagnera u Beču. Naročito u enterijeru, Vancaš podliježe dekorativnom shvatanju novih arhitektonskih kretanja koje je dominantno u razvoju sarajevske secesije.
Centralni prostor šalter sale je pokriven rešetkastom željeznom konstrukcijom sa staklenim pokrovom. Cilj je bio prirodno osvjetljenje prostora. Pročelje objekta ima primjese istoricizma. Objekat je u potpunosti izgorio 2 maja 1992 godine. Adaptaciju i rekonstrukciju radio je Ferhad Mulabegović do 2001 godine.

Kada su austrougarske vlasti 1893. godine započele gradnju zgrade Poljoprivredne škole u mjestu Butmir u Sarajevskom polju, otkriveno je naselje neolitskih ljudi. Iskopavanje na lokalitetu Butmir trajalo je od 1893. do 1896. godine. Najveće zasluge za uspjeh ovog poduhvata, pripadaju Franji Fijali i Vaclavu Radimskom. Butmir, smješten na obalama rijeke Željeznice, bogate naplavljenim kamenom-kremenom podesnim za izradu oružja i oruđa, u potpunosti je odgovarao neolitskom čovjeku. Stanovnik Butmira gradio je u prvo vrijeme zemunice, a potom i nadzemne kuće, bavio se poljoprivredom, stočarstvom i lovom. Najvažnija značajka ovog nalazišta jesu izvanredne keramičke izrađevine. Spiralni ornamentalni ukrasi na butmirskoj keramici i na pronađene sedamdeset i dvije ljudske i životinjske figurine, ukazuju na povezanost Butmira i drugih evropskih neolitskih grupa. Neki detalji pomenutih ukrasa (poput "C" motiva na keramici) govore o mogućoj vezi butmirske keramike i plastike, sa Kritom, odnosno sa kritsko-mikenskom kulturom, ali preovlađuje mišljenje da je riječ o specifičnoj butmirskoj kulturi. Upravo je po ornamentalnim ukrasima Butmir ušao u arheološku literaturu i privukao pažnju svjetskih arheologa. Tome je, nema sumnje, doprinio i Međunarodni kongres arheologa i antropologa održan u Sarajevu od 15. do 21. augusta 1894. godine.