Sarajevo kao saobraćajni centar
O Sarajevu kao saobraćajnom i privrednom centru iscrpno je pisano u istoriografskoj literaturi. Privredna aktivnost, a posebno trgovina bila je u najvećoj mjeri zavisna od komunikacija, pa je još otomanska uprava u okviru reformnih nastojanja pristupila u razdoblju od 1850. do 1870. godine izgradnji kolskih cesta. Međutim, zbog primitivno izvedenih radova i lošeg održavanja na kraju otomanske vladavine samo je oko 5% putne mreže bilo osposobljeno za kolski promet. O kolskom saobraćaju moglo je biti samo donekle govora na putnim pravcima Bosanski Brod - Sarajevo, Bosanska Gradiška - Banja Luka i Zvornik - Rača. Zbog loših saboraćajnih i privrednih veza između pojedinih bh. gradova, područje Bosne i Hercegovine nije predstavljalo jedinstvenu ekonomsku cjelinu. Ipak, Sarajevo je postalo glavno trgovačko središte zemlje, odakle se domaća kao i sa Zapada uvezena roba otpremala u obližnje turske provincije.
Povećana tražnja robe po okupaciji 1878. godine bila je praćena vrtoglavnim skokom cijena u Sarajevu, na što su uticali i visoki transportni troškovi, jer je provizorni uskotračni željeznički kolosjek bio sredinom 1879. postavljen samo do Bosanskog Broda do Zenice. Nakon privremenog poleta, dolazi do krize sarajevske trgovine. Po okupaiji opala je privremena i uloga Sarajeva kao trgovačkog centra, jer drugi gradovi se saobraćaju navezuju i nabavljaju izravno robu, a ne preko Sarajeva. Uspostavljanjem carinske granice prema Turskoj zaustavlja se uticaj sarajevske trgovine na Novopazarski sandžak u korist solunskog tržišta. Izgradnjom pruge Zenica - Sarajevo 1882. godine grad se oslobađa privredne izolacije i počinje da se prevazilazi kriza sarajevske trgovine, čemu je posebno doprinijelo reguliranje željezničkih tarifa. Pruga Bosanski Brod - Sarajevo uticala je na dalje usmjeravanje bosanske trgovine u pravcu sjevera, osobito prema Beču i Budimpešti, kao i lučkim gradovima Trstu i Rijeci. Izgradnjom drugih priključnih linija ona je u velikoj mjeri djelovala na opadanje robnog prometa sa Dalmacijom.
Direktna brzovozna veza u putničkom saobraćaju između Sarajeva i Beča uspostaljena je 1883. godine preko Budimpešte.
Još 1878. godine vojna uprava je prišla najneophodnijim gradnjama i poboljšanjima cesta, među kojima su bili i putni pravci Bosanski Brod - Sarajevo, Travnik - Sarajevo i Sarajevo - Rogatica. Ovu djelatnost vojnih vlasti u toku 1878. i 1879. godine nastavila je docnije civilna uprava. Sarajevo je postalo najznačajnija raskrsnica cesta u zemlji, ali uz postojanje željeznice ceste su prvenstveno služile lokalnom prometu.
U 1891. godini zaršena je izgradnja željezničke pruge od Metkovića do Sarajeva i time dobivena magistralna linija Bosanski Brod - Sarajevo. Međutim, i nakon toga morski saobraćaj oba dijela Monarhije preko Metkovića sa Bosnom i Hercegovinom i područjem Sarajeva bio je neznatan. Metković, kao kasnije i Gruž i Zelenika u Boki Kotorskoj, bio je izlazna stanica za one bosanske proizvode koje je, i pored tarifnog protežiranja sjeverne rute, bilo nerentabilno izvoziti preko Broda i Rijeke. Željeznička linija Sarajevo - Unvac odnosno Vardište na istočnoj granici, izgrađena 1906. godine sa delekosežnim spoljno-političkim i strateškim namjerama imala je ograničeni privredni značaj. Služila je prvenstveno za izvoz drveta iz istočne Bosne, ali su također iz Beča, Budimpešte, Trsta i Sarajeva ovom prugom izvožene određene količine kolonijalne, manufakturne i druge robe u Novopazarski sandžak.
Sarajevo je postalo centar uskotračne željezničke mreže povezane na sjeveru sa željeznicama Monarhije a na jugu sa jadranskim lukama. I u smjeru od zapada prema istoku željeznica je preko Sarajeva povezala Bugojno i Jajce u dolini Vrbasa sa krajnjim tačkama istočne pruge na granici sa Turskom i Srbijom. Uspostavljene komunikacije bitno su doprinijele da se Sarajevo afirmira kao administrativni, politički, privredni i kulturni centar i snažno su potakle procese modernizacije. Međutim, ograničena propusna moć uskotračnih željeznica već je početkom 20. stoljeća postala smetnja daljem privrednom razvoju, a izbijanje svjetskog rata osujetilo je izgradnju normalnotračne pruge Sarajevo - Šamac, kao i druge planirane investicije.
