Sarajevo (1878-1918)

Drvenija most je sagrađen za vrijeme Austro-ugarske vladavine 1898. godine da spaja obale rijeke Miljacke. U blizini mosta na lijevoj obali se nalazila vojna komanda i prva gimnazija na drugoj strani. Drvena ograda je sačuvana za vrijeme rekonstrukcije mosta 1995. godine nakon rata, a ostali elementi mosta su betonski.
Osim ove drvenije u Sarajevu je za vrijeme osmanskog carstva postojalo još mostova koji su nosili naziv Drvenija, a to su Drvenija most na bendbaši koji je služio za hvatanje doplavljenog drveta i građe u Sarajevo, zatim Hadži-Bešlijina drvenija između šeherćehajine i careve ćuprije i drugi drveni mostovi kako na Miljacki tako i na njenim pritokama

Na mjestu Ajas-pašine džamije koja je izgorjela u požaru 1879 godine, 1889 godine sagrađen je "Ajas-pašin dvor" - kasnije hotel "Central", drugi moderni hotel u Sarajevu (prvi je bio hotel "Evropa"), koji je spočetka izdan u zakup gostioničaru Kunertu. Građenje je izvedeno po projektu arhitekte Josipa Vancaša, a o trošku gradskog vakufa. Kako je ova zgrada bila na jednoj od najljepših lokacija u centru grada, vakufska komisija je zaključila da cijelu zgradu da u najam pod uslovom da u prizemlju bude kafana. Kafana je otvorena 22 novembra 1889 godine. Za vrijeme rata ovaj objekat je teže oštećen, a trenutno je u fazi obnavljanja. Unutar zgrade, umjesto hotela, gradi se moderni fitnes centar.

Nezir ef. Škaljić je bio treći gradonačelnik Sarajeva. Rođen je 1844. u Rogatici. Nakon završenih nauka služio kao kadija u Rogatici, Fojnici i Srebrenici. Do dolaska austro-ugarske vlasti bio je predsjednik Trgovačkog suda u Sarajevu. Iza 1878. godine, bio je najprije kadija u Sarajevu i Rogatici, a od 1883. sudija Vrhovnog suda, član ulema-medžlisa i Vakufske uprave. Umirovljen je 1899. i postavljen za gradonačelnika Sarajeva. Preveo je Medželu (turski gracianski zakonik). Obavljao je reviziju prevoda turskih zakona. U svom rodnom mjestu, Rogatici, ostavio je prelijep vakuf, o čemu se nalaze isprave u arhivu Vakufske direkcije u Sarajevu. Na dužnosti gradonačelnika ostao je šest godina. Umro je 1905 godine.
Prije njega ovu dužnost su vršili Mustaj-beg Fadilpašić (1878-1892) i Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1893-1899)

Zemaljska vakufska komisija je početkom 1890 godine odlučila da iz sredstava Gazi Isa-begova vakufa sagradi parnu banju prema zahtjevima novog vremena i opšte zdravstvenosti i to na zemljištu nekadašnjeg hamama pokraj Careve džamije. Građena u orijentalnom stilu, prema planovima arhitekte Josipa pl. Vancaša, banja je imala parnu i tzv. tursku banju i zasebne banje u bazenima. (otuda naziv "Gazi Isa-begova parna, na tekne i turska banja"), sa 18 kabina i svim potrebnim uređajima. Banja je otvorena u februaru 1891. godine, najprije u režiji vakufske komisije, dok je od 1893 godine davana privatnicima u zakup, kada je i proširena uvođenjem blatnih, slanih, sumpornih i još nekih banja. Troškovi građenja banje iznosili su 63.000 forinti. U ljeto 1911 godine banja je renovirana i tom prilikom uvedeno je električno osvjetljenje. Od 1913 godine u Gazi Isa-begovoj banji mogli su se nedjeljom popodne kupati radnici uz sniženu cijenu od 50 helera, a vojnici dva puta nedjeljno, takođe popodne, po cijeni od 20 helera.