Sarajevo (1878-1918)

Austro-ugarska vlast je zatekla u Sarajevu jednu moderno uređenu apoteku koju je 1877 godine otvorio doseljeni farmaceut Eduard Pleyel, pored par apoteka praktičnih ljekara u kojima su takođe spravljani i prodavani lijekovi. Prema vladinoj naredbi od 19 februara 1879 godine, apotekarski posao je koncesioniran i njim se otad mogao baviti samo kvalifikovani apotekar ( doktor hemije ili magistar farmacije sa diplomom jednog austro-ugarskog univerziteta). Pored Pleyelove apoteke (koja je prvobitno bila smještena u ulici Franje Jospia, a zatim je prebačena u Rudolfovu ulicu), u Sarajevu su 1879 godine otvorene još dvije apoteke, 1885 godine četvrta, 1891 godine peta i 1894 godine šesta apoteka. Apoteke su isprva imale samo po jednog kvalifikovanog apotekara, a kasnije i po dva ili tri. Tako je u gradu 1893 godine bilo 5, a već 1900 godine 15 apotekara.
U cijeloj Bosni i Hercegovini godine 1910 bilo je 40 vlasnika javnih apoteka, tri zakupca, tri provizora, dvanaest farmaceutskih saradnika po apotekama i jedanaest farmaceutskih praktikanata, a 1918 godine bilo je 48 javnih apoteka. Specijalni zakon o apotekama izdan 17.10.1907.godine znacio je i uredjenje svih pravnih propisa obzirom na apoteku,strucnu spremu i vaspitanje kadrova, a taj zakon je regulisao i pitanje odnosa prema srodnim profesijama koje su se bavile lijecenjem.

Zamisao o gradnji župne crkve Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu iznio je nadbiskup Josip Stadler još krajem 19. stoljeća. Stadler je izabrao Novo Sarajevo kao prikladno mjesto za oblikovanje nove župne zajednice iz jednostavnog razloga što se grad širio dolaskom novih stanovnika koje je trebalo vjerski zbrinuti. Josip Stadler je kupio zemljište u Kolodvorskoj ulici od posjednika Mališevića, kao i kuću koja je kasnije adaptirana za župni stan. Kada je 1905. godine definitivno zaključeno da se sagradi crkva Presvetog Trojstva, arhitekt Josip Vancaš napravio je nacrt sa proračunom od 50.000 kruna. Novac su namirile župe Vrhbosanske nadbiskupije, a najveći dio je dao i sam nadbiskup. Gradnju su započeli i dovršili graditelji Horvat i Scheidig. Kamen temeljac za novu crkvu blagoslovio je kanonik i budući nadbiskup dr. Ivan Šarić, 14. maja 1905. godine. Crkva je završena i posvećena 18. novembra 1906. godine. Ukupni troškovi gradnje iznosili su 100.000 kruna.
Dimenzije crkve su: dužina 39,5 m, širina 14,9 m i visina zvonika 46,2 m. Ta jednobrodna bazilikalna crkva s dvoslivnim krovom drvne konstrukcije, prekrivena crijepom, sagrađena od opeke, nosi prelazne stilske odlike romanike i gotike, sa secesijskim vitrajima i detaljima enterijera. Zidovi crkve su ožbukani krečnim malterom. Vanjska fasada je ukrašena, prema projektu Vancaša, alterniranim dvobojnim trakama koje su međusobno odvojene fugama. Sadašnja fasada riješena je u alternaciji svjetlijeg i tamnijeg okera na bijeloj podlozi (prethodna je rađena u alternaciji sivo-plavičastih i bijelih tonova. Crkvu je oslikao Karl Richter. Glavni oltar od dalmatinskog kamena i sarajevskog mramora uradio je Anton Lušina iz Sarajeva. Kipove sv. Augustina i sv. Josipa kod oltara uradio je Dragan Morak iz Zagreba. Bočne oltare i propovjedaonicu izradila je firma Ferdinanda Stuflezera iz Tirola. Sliku Presvetog Trojstva iznad oltara oslikao je hrvatski slikar Oton Iveković. Ispovjedaonice i klupe izradila je firma Venturini & Buttazoni. Kamenu krstionicu uradio je sarajlija Ivan Dolžan, a križni put od terakote uradio je 1907. godine sarajevski franjevac Nikola Momčinović.

Stara željeznička stanica na Ilidži je vrijedno kulturno istorijsko naslijeđe i specifičan dio pejzaža Ilidže. Objekat je najvjerovatnije izgrađen prema projektu Franca Blažeka, češkog arhitekte koji je radio na Građevnom odjeljenju Zemaljske vlade u Sarajevu u peridu 1889-1903. god. Pored nesumnjivih arhitektonskih vrijednosti, objekat ima i istorijsku vrijednost obzirom da je jedna od prvih, a danas i jedina značajnija stanična zgrada prve željezničke pruge Sarajevo-Mostar i Sarajevo-Ilidža. Objekat je izgrađen u stilu "alpske arhitekture" austro-ugarskog perioda, sa arhitektonskim oblicima karakterističnim za većinu objekata ove namjene (stanične zgrade), kao i za neke stambene objekte tipa vile. Osnovna karakteristika "alpskog" stila izgradnje je velika upotreba drveta, kako u konstruktivne, tako i u dekorativne svrhe.