Sarajevo (1878-1918)

Sarajevo za vrijeme austro-ugarske


27.12.2005.

Nadgrobni spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću

Najvrijedniji spomenik nadgrobne arhitekture u duhu secesionističke umjestnosti je spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću na katoličkom groblju sv. Josip u Sarajevu. Spomenik je uradio kipar Rudolf Valdeca koji uključen u tokove secesije upravo u ovom djelu unosi u naše kiparstvo simbol. Predložak za spomenik bilo je Valdecovo ranije djelo "Sapeti Genij" iz 1898. godine koje u originalu nije sačuvano, već samo na ovaj način, tj. posredno. Na spomeniku, u visokom reljefu, izrađen je muški akt naglašene muskulature, u sjedećem zgrčenom položaju, sapetih nogu, ruku i krila. Površina pozadine prekrivena je stiliziranim lovorovim lišćem, simbolom pjesništva. Za izradu nadgobnog spomenika bio je zainteresovan i Ivan Meštrović koji još 1910. godine predlaže sfingu, vrlo čestu temu Kranjčevićevog pjesništva.
Silvije Strahimir Kranjčević je umro 29.10.1908. godine, a sahranjen je dva dana poslije, dok je spomenik na njegovom grobu otkriven 28.9.1913. godine.

23.12.2005.

Zgrada mitropolije i bogoslovije (Ekonomski fakultet)

Zgrada mitropolije je sagrađena 1899 godine po projektu arhitekte Rudolfa Tonniesa. Ova zgrada je sagrađena neposredno uz objekat Saborne crkve Presvete Bogorodice (sagrađena 1872 godine). Ovoj zgradi arhitekt Rudolf Tonnies daje neoromaničku elevaciju po uzoru na najpoznatije srpske bogomolje čime, kroz odabir stilskog izraza, dosljedno izražava konfesionalnu pripadnost ove građevine. Time uspostavlja blizak odnos postojeće crkve i susjedne građevine, a ulici, tada već formiranoj, dodaje novo po duhu isto, ali formalno drugačije pročelje. U ovoj zgradi mitropolije od 1917 godine počinje sa radom i bogoslovija koja je ovdje preseljena iz Reljeva. Ubrzo nakon početka drugog svjetskog rata i formiranja tzv. Nezavisne Države Hrvatske vlasti prekidaju rad bogoslovije. Zgrada je uzurpirana i u njoj otvoren zatvor. Nacionalizacija ove zgrade je učinjena 1960 godine, nakon čega je u njoj prvobitno bio smješten Tehnički (Mašinski) fakultet, a zatim Ekonomski fakultet koji se i dan danas nalazi u ovoj zgradi, stim da je za potrebe Ekonomskog fakulteta, sagrađen novi dio zgrade prema Trgu Oslobođenja.

18.12.2005.

Prvi regulacioni plan

Prema Nepisanim urbanističkim principima, na kojima je nastalo staro Sarajevo, glavnu njegovu karakteristiku predstavljao je kontrast između mirnog, vrtnog grada na padinama, u kome se stanovalo i stiješnjene čaršije u uskoj kotlini Miljacke, u kojo se bučno odvijao sav ostali gradski život.
Prvi regulacioni plan Sarajeva potiče iz ovog perioda austrougarske, poslije požara 1879 godine. Ustvari, to je bio plan rekonstrukcije jednog dijela grada. Generalni regulacioni plan za čitavo gradsko područje izrađen je 1891 godine. On je služio kao podloga za izgradnju još i u vrijeme između dva svjetska rata. Osnovna crta ovog plana je naglašavanje longitudinalnog karaktera grada u ravnici uske kotline, težnja za pravougaonim sistemom ulica i napuštanje sjevernih i južnih padina. To je naročito došlo do izražaja u određivanju minimalne širine transverzalnih ulica. Izgradnja Sarajeva po ovom planu i danas još čini nemogućimzadovoljavajuće saobraćajno povezivanje južnih i sjevernih padina.

15.12.2005.

Crkva sv. Vinka

Crkva sv. Vinka Paulskog u Titovoj ulici je sagrađena u neogotičkom stilu u novembru 1883. godine. Zemljište na kojem su sagrađeni crkva, samostan i škola je u junu 1882. godine kupio Josip Stadler. On ga je darovao milosrdnim sestrama sv. Vinka Paulskoga, koje su iz Zagreba, na poziv apostolskoga vikara Paškala Vuičića, u Sarajevo došle 1871. One su prije ovog samostana radile u Ženskoj pučkoj školi koja je izgorila 1879. godine. Ova škola je ponovno bila obnovljena 1880 godine uz pomoć župnika fra Grge Martića, međutim, uslovima u ovoj školi nije bio zadovoljan Josip Stadler, te ga je to ponukalo da se sagradi nova zgrada sa crkvom.
Za vrijeme posljednjeg rata i ova crkva je bila oštećena. Osim krova, nastradalo je i ogromno platno religijske tematike "Marija i Marta", djelo Gabrijela Jurkića. U nemogućnosti da ga drugačije zastite od daljeg propadanja, dok se ne nađe neko ko će donirati za njegovu restauraciju, sestre milosrdnice su ga umotale u bijele čarsafe i s mnogo ljubavi ga cuvaju.

06.12.2005.

Gavrilo Princip

Gavrilo Princip je rođen 25. jula 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova, kao četvrto od devetero djece. U Sarajevu je pohađao Trgovačku školu, a potom gimnaziju. Iz šestog razreda gimnazije isključen je iz škole zbog veze s jednom učeničkom protuaustrijskom organizacijom. Školovanje je nastavio Tuzli, a 1912. godine, prilikom boravka u Beogradu, povezuje se sa pripadnicima Crne ruke i postaje član Mlade Bosne. Za vrijeme Prvog balkanskog rata prijavio se u srpsku vojsku kao dobrovoljac, ali je odbijen. U junu 1914. godine poslao je u Sarajevo od strane Dragutina Dimitrijevića, šefa obavještajne službe u srpskoj vojsci i čelnika Crne ruke, da izvrši atentat na prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda. Sa njim su pošli i Trfko Grabež i Nedeljko Čabrinović. Sarajevski atentat je izvršen u subotu 28. jula 1914. Po izvršenju atentata, u kojem je osim Ferdinanda slučajno pištoljskim hicima usmrtio i njegovu suprugu Sofiju, pokušava bjekstvo skokom u Miljacku, ali biva uhapšen i kao maloljetnik osuđen na dvadeset godina robije. Na suđenju izgovara rečenicu koja ulazi u istoriju "Mi smo voljeli svoj narod". U vrijeme atentata Gavrilo Princip je bio suviše mlad da bi se suočio sa srmtnom kaznom, pa je osuđen na doživotni zatvor. Međutim, 18. aprila 1918. godine, preminuo je u 24. godini života u zatvorskoj bolnici u Teresienstadtu, od tuberkuloze.
Tri godine kasnije, točnije 1921. njegovo tijelo je prenešeno u Sarajevo i sahranjeno u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije na mjestu atentata postavljena je spomen ploča koja je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i dolaskom njemačke okupacijske sile maknuta. Utemeljenjem socijalističke Jugoslavije ploča je vraćena i postavljene su stope utisnute u asfalt na mjesto odakle je izvršen atentat (autor kipar Vojo Dimitrijević), da bi osnivanjem samostalne Bosne i Hercegovine ponovo bila uklonjene i stope i spomen ploča. Ploča je ponovo vraćena u martu ove godine, dok stope još nisu.

03.12.2005.

Muzički paviljon

Muzički paviljon je sagrađen 1913. godine, a projekt je napravio Josip Pospišil. Sagrađen je na prostoru koji je više puta u istoriji mjenjao svoj naziv i funkciju. Na ovom prostoru se u 17 stoljeću nalazio hipodrom (otuda naziv Atmejdan) koji je 1878 godine pretvoren u Filipovićev trg (kasnije sagrađena i Filipovićeva kasarna iznad trga), a zatim je 1905 godine preuređen u park Franje Josipa. Za vrijeme Jugoslavije zvao se park cara Dušana, a danas nosi svoj prvobitni naziv Atmejdan.
Muzički paviljon je srušen početkom drugog svjetskog rata, a obnovljen je tek 2004. godine od strane opštine Stari Grad. Idejno rješenje izgleda "novog" muzičkog paviljona, na osnovu nacrta iz perioda austro-ugarske, uradio je prof. Nedžad Kurto.

27.11.2005.

Prvi tramvaj

“Uoči Nove 1885. godine silan svijet, odjeven u svečane haljine, okupio se na malom trgu u Ferhadiji. Na tek položenim šinama, što su se svjetlucale na hladnoći, stajao je drveni vagon-tramvaj upregnut u konja bijelca. Vagon je sa svih strana bio uokviren prozorčićima na kojima su se kočoperile tanke zavjese pa je izgledalo kao da se veranda neke bogate kuće s Vratnika spustila u čaršiju. Objavljeno je da od tog dana u Sarajevu počinje saobraćati tramvaj - čudo još neviđeno u srednjoj Evropi - i da će vožnja od Ferhadije do Uzane željezničke stanice trajati trinaest minuta, što će koštati pet krajcera. Tramvaj je u jednoj vožnji mogao povesti 28 ljudi pa je kondukter, koji je po posebnim propisima gradske vlade bio "pristojno odjeven i nije zaudarao po alkoholu i bijelom luku", pozvao prve putnike u tramvaj. Kada se tramvaj napunio, zvonce je zazvonilo i brkati "tramvajdžija" Johan Hanke potjerao je svog bijelca po šinama. Tramvaj je otišao prema Marijin dvoru, a na Ferhadiji, mjestu gdje će se kasnije izgraditi prava gradska tramvajska stanica, ostalo je 28 pari cipela! “

Da ne bi uzalud izrovali bečke ili peštanske ulice, Austro-Ugari su odlučili "konjsku željeznicu" - kako se tada nazivao tramvaj - isprobati prvo u Sarajevu. Tako se u ljeto 1884. godine počelo sa kopanjem sarajevskih ulica i polaganjem tramvajskih šina. Tom prilikom Sarajevo je ostalo bez jednog od najljepših mostova - kamenog mosta koji je premošćavao Koševski potok kod Alipašine džamije, ali je dobilo i titulu prvog grada na Balkanu i u srednjoj Evropi koji je imao tramvaj. Prva tramvajska pruga u Sarajevu bila je duga 3,1 kilometar, a počinjala je od današnjeg Ekonomskog fakulteta, pružala se Ferhadijom i dalje glavnom gradskom ulicom (današnjom Titovom) preko Marijin dvora i završavala na uzanoj željezničkoj stanici. Tada je napravljena samo jedna traka, pa je tramvaj funkcionirao po sistemu "naprijed i curik", odnosno tako što se konj koji ga je vukao, kada bi došao do zadnje stanice, isprezao i ponovo uprezao, ali na suprotnu stranu vagona i vraćao se istim šinama kojim je i došao. Bilo je propisano da jedan konj ne smije voziti više od dva kruga, kako se ne bi iscrpio. Prvi tramvaj kretao je ujutro u pet sati, dakle sat prije nego je iz Sarajeva kretao prvi voz. Tramvajska karta bila je tamnocrvene boje i ispisana na srpskohrvatskom, njemačkom i turskom jeziku. U današnjoj Strossmayerovoj ulici bila je izgrađena i remiza - štala za konje i spremište za tramvaj. Tramvaj je malo koga ostavljao ravnodušnim. On je umjetnicima tog doba postao inspiracija za njihova djela, a sarajevskoj raji za izmišljanje priča o "zelenoj aždahi" i "šejtanu". Muzičar Š. Bosiljevac je za prvu vožnju sarajevskog tramvaja skladao brzu polku za klavir pod nazivom “Sarajevski tramvaj” , dok je jedan njemački slikar po imenu Kürchner u akvarelu naslikao "jurnjavu konjskog tramvaja sarajevskim ulicama". A za izvjesnog slikara Kereštešija moglo bi se komotno reći da je bio prva osoba zadužena za xafsing i propagandu sarajevskog tramvaja. Ispod svoje slike konjske gradske željeznice on je napisao: "Dobar pješak ne može prije doći. Cijena 5 krajcera."
Prvi tramvaj je zvanično počeo s radom 1.1.1885. godine u 10 sati. Sva četiri kola za osobni promet stajala su pred stanicom u Ferhadiji, a pred njima su se okupili zemaljski poglavar Appel, civilni adlatus Nikolić, podmaršal Buvard, generali Haas i Arlow, predstojnici Zemaljske vlade i Gradsko poglavarstvo. Cijela ova svita je zatim sjela u kola i za 13 minuta odvezla se do gradskog kolodvora "glatko, čisto, nečujno, kao na dlanu". Društvo je nakon kratkog zadržavanja ponovo sjelo u kola i za 15 minuta vratilo se "isto tako lijepo i glatko" nazad do stanice u Ferhadiji. Gradonačelnik Fadilpašić nije zaboravio kome treba zahvaliti na ovom "vidljivom znaku blagovolenja" za grad i njegov napredak, te je od Appela zatražio da prenese posebne izraze zahvalnosti ministru Kalaju. Odmah nakon otvaranja otpočeo je promet, a kako to uvijek biva pri svakoj novini, posebno u Sarajevu, veliki broj ljudi vozio se tramvajem tamo-amo.

26.11.2005.

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je bio drugi gradonačelnik Sarajeva. Rodio se 19.7.1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Završio je medresu u Ljubuškom i učio orijentalne jezike. Od 1863. do 1876. godine bio je kajmekan u Stocu, Ljubuškom, Foči i Trebinju. 1876. godine doselio se u Sarajevo i nakon godinu dana postao je gradonačelnik Sarajeva. Za vrijeme aneksije Bosne boravio je u Makarskoj. 1883. godine dobio od Austro-Ugarske titulu “von Vitina”. 1893. po drugi put je postao gradonačelnik Sarajeva. 1898. nakon moždanog udara koji mu je onesposobio desnu stranu tijela povukao se sa položaja gradonačelnika i iz javnog života. Bavio se proučavanjem kulturne istorije bosanskohercegovačkih muslimana. Znao je turski, arapski i perzijski jezik, prikupljao je usmenu predaju muslimana i prvi je započeo onomastička istraživanja u Bosni i Hercegovini. Bavio se književnim radom. Sakupljao je narodne poslovice, popijevke, priče, pjesmice i izdao dvije zbirke "Narodno blago" i "Istočno blago". Sakupio je i nekoliko stotina bajki i drugih oblika narodnog stvaralaštva, a napisao je i desetak originalnih priča za djecu ( "Mali orač", "Moj prijatelj", "Otac" i dr.). U svojim pričama koje je skupio iz naroda Ljubušak je naslikao patrijarhalne oblike života i religiozno-duhovnu inerciju iz koje je pokušao probuditi svoj narod, prevashodno mlade. Izdao je dvije propagandne brošure: "Što misle muhamedanci u Bosni" i "Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini". Godine 1891. pokrenuo je politički list "Bošnjak". Umro je u Sarajevu, 29.7. 1902. godine. u 63. godini života.
Tarih na njegovom nišanu je s jedne strane na perzijskom, a s druge na bosanskom jeziku, a u arapskom pismu. Zapis je ispisan krupnim talik pismom na perzijkom jeziku, čiji sadržaj u prijevodu glasi:

"O uzvišeni (Bože), kada bi moj grijeh bio koliko planina Kaf, Ništa ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznana stvar"

Ova vrsta dokumenta potvrđuje da se Mehmed-beg čiji je pseudonim Munibi , bavio i književnim radom i da je bio "pametan čovjek", pjesnik, istoričar i čovjek dobrih osobina.

23.11.2005.

Književni list "Nada"

Da paralizuje uticaj "Bosanske vile" kao jedinog književnog lista u Bosni i Hercegovini, Zemaljska vlada je iz reklamnih i političkih razloga izdavala jedno vrijeme reprezentativni list "Nadu" (1895-1903), bogato ilustrovan i u zasebnim edicijama u oba pisma (do 1901 godine kad je prestalo izlaziti ćirilično izdanje), koji je trebao da posluži kao bosanski pandan srpskim i hrvatskim književnim težnjama. Pod maskom narodnog jedinstva, list je bio "ogledalo ukupne kulture južnoslovenskih naroda" bez obzira na ime, jezik i pismo, o čemu uredništvo "Nade" kaže na uvodnom mjestu prvog broja:
"Na zgodnom mjestu se rodila: po dnu čarnog Trebevića, opjevanoj Romaniji na domak, u srcu Bosne i Hercegovine i ukupnog našeg plemena, u onom kraju, gdje je još do nedavna, ne samo u priči i pjesmi, već i u gaju i planini, bujala narodna romantika, gdje se još i danas vila planinkinja kupa u bistrim vrelima i češlja češljem od biljura, gdje pjesme pripjeva pastirima i pastiricama i plete vijence onim junacima, koji vazda stajahu na braniku narodnog imena i ponosa".
Na ovom programu, koji je prikrivao političke tendencije režima, "Nada" je pomoću obilnih honorara okupila mnoge saradnike iz svih jugoslovenskih krajeva, među njima i neke saradnike "Bosanske vile". Iako je urednik "Nade" nominalno bio Kosta Herman, list je ustvari uređivao pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, pod čijom je sigurnom rukom "Nada" vršila značajan uticaj na razvitak modernog književnog rada u zemlji. Pošto su srpski pisci sve više izbjegavali da sarađuju na listu, "Nada" se posljednjih godina pretvorila u hrvatski književni list, koji je doprinijeo da Sarajevo postane jedan od centara hrvatske književnosti. Književno djelovanje Kranjčevića je najvećim djelom vezano za grad Sarajevo, u kome je napisao svoje najbolje pjesme, živio posljednjih šesnaest godina života i umro 1908 godine.

21.11.2005.

Kanalizacija

Umjesto sistematski građene kanalizacije po cijelom gradu, ranije je Sarajevo samo ponegdje imalo jednostavne kanale, djelimično pokrivene drvetom, ali ne potpuno zatvorene, dok su se s okolnih brda slijevale blatne vode sa muljem i kišnica i u otvorenim jarcima tekle kroz grad. Sistem kanala za podzemno odvođenje voda i nečistoća počeo se u Sarajevu izvoditi po planu tek 1896 godine. Radovi na kanalizaciji u prvo vrijeme su bili neznatni i nedovoljni. Tek kad su iz zajma obezbjeđena potrebna sredstva moglo se 1896 godine pristupiti izvođenju gradske kanalizacije po planu, tako da je do 1903 godine veći dio gradskog područja bio ispresjecan glavnim odvodnim kanalima. Projekat za kanalizacione radove u Sarajevu izradili su građevinski stručnjaci zamaljske vlade. Projekat se zasnivao na odvodnom sistemu ispiranja, pri čemu je gradsko područje podjeljeno na tri dijela. Prvi dio je bio u ravničarskom dijelu grada s desne obale Miljacke gdje su kišnica i blatna voda odvođeni zajedno sa fekalijama, dok su druga dva dijela bila na brežuljkastim djelovima grada s obje strane Miljacke i tu su bili odvojeni sistemi kanala, tj. zasebni kanal za blatnu vodu i fekalije, a zasebni za kišnicu koja je išla direktno u Miljacku. Ti kanali su se slijevali u glavni kanal većeg obima koji je bio položen duž Miljacke koji je vodu izbacivao u Miljacku, ali izvan gradskog područja. Na glavne kanalizacione mreže su se spajali kanali iz pojedinih kuća i sa zemljišta uz uslove koje je propisala zemaljska vlada. Vlasnici nepokretnih imanja bili su dužni da kuće i zemljišta o svom trošku spoje sa gradskom kanalizacionom mrežom kada ona bude sprovedena u njihovoj ulici odnosno sokaku i to najdalje za mjesec dana pošto im to naredi gradsko poglavarstvo. Kanalizaciona mreža nije u potpunosti dovršena do kraja ovog perioda. Tako je gradska zdravstvena komisija utvrdila 1911 godine da još ima 3023 kuće u kojima nužnici nisu pripojeni na kanale.

13.11.2005.

Tkaonica ćilima

U tekstilnoj industriji, koja je izvan kućne radinosti bila slabo razvijena u zemlji, Sarajevo je u ovo vrijeme imalo nekoliko preduzeća. Među njima je veće značenje imala zamaljska tkaonica ćilima na Bistriku, koju je vlada 1892 godine osnovala sa ciljem da se tkanje ćilima, razvijano dotad u vidu kućne radinosti, ne samo očuva od propadanja, nego i putem njegovanja orijentalnih ornamenata i uvođenja modernih tehničkih uređaja usavrši i digne na viši umjetnički nivo. Da bi se to postiglo, tkaonica je prvobitno imala zadatak da u svojim radnim prostorijama osposobljava radnice u tkanju i pletenju ćilima i da im potom za rad kod svojih kuća iznajmljuje potrebne tkalačke strojeve. U tkaonici su pravljeni tkani ćilimi i ćilimi rađeni rukom (perzijski), a pored toga su kao sporedne grane postojale bojadisarnica i stolarnica. Za tkanje ćilima upotrebljavana je domaća i angorska vuna, a radilo se na tkalačkim stanovima u raznim dimenzijama do šest metara širine.
Na rad u tkaonici ćilima primane su djevojke starije od 14 godina, koje su radile za neznatnu nadnicu od 0,90 do 1 krune i jedino su spretnije starije radnice mogle zaraditi 2 do 2,40 kruna dnevno. U početku je bilo samo 30 radnica i taj broj je postepeno rastao i 1905 godine iznosio je 232, a u 1909 godini 360 radnica. Sa porastom broja radnica umnožio se i broj stanova, kojih je 1905 godine bilo 128 (bosanskih 115, perzijskih 12 i jedan za goblene), a u 1909 godini 252 (bosanskih 209, perzijskih 12 i jedan za goblene). Za crtanje novih orijentalnih mustri u fabrici je bio i jedan crtač iz Perzije.

07.11.2005.

Gajret

Muslimansko kulturno prosvjetno društvo "Gajret" osnovano je 20.2.1903. godine sa ciljem da prikupljanjem materijalnih sredstava pomaže školovanje muslimanskih đaka, naročito na srednjim i visokim školama. Osnovano od grupe muslimanskih intelektualaca (jedan od osnivača je kao i prvi predsjednik ovog društva je bio Safvet-beg Bašagić), spočetka bez podrške vođa autonomnog pokreta koji smatraju da borbi za vjersko prosvjetnu autonomiju treba podrediti sav ostali rad, društvo "Gajret" se brže razvijalo i u narodu proširilo organizaciju od 1907 godine, kada je pod okriljem muslimanskog političkog vodstva postalo žarište kulturno prosvjetnog rada među muslimanima. Do izbijanja prvog svjetskog rata rad društva ne ograničava se samo na pomaganje školovanja đaka, iako se tome prirodno posvećuje najveća pažnja, nego se proširuje i na prosvjećivanje muslimanskih masa putem predavanja, analfabetskih kurseva, izdavanja kalendara i časopisa "Gajret" i sl. Zbog protivrežimske orijentacije "Gajret" je početkom rata morao obustaviti rad, dok su njegovi vodeći radnici stradali po austrijskim zatvorima i internaciji (Avdo Sumbul, Behdžet Mutevelić). Njegov rad obnovljen je poslije Prvog svjetskog rata, prekinut je u toku Drugog svjetskog rata i nastavljen nakon toga do 1949. godine.

05.11.2005.

Hotel "Evropa"

Prvi moderni hotel, hotel Evropu, sagradio je 1882. godine Gligorije Jeftanović, “zenđil Sarajlija” kako ga tim povodom naziva zvanični list. Njegovim imenom prozvana je i ulica u kojoj je sagrađen hotel. Hotel je projektovao Karlo Paržik, a svečano je otvoren 12.12. 1882.
Bio je to punih 110 godina najuglediniji hotel u Sarajevu, od samog otvaranja pa sve do 1.8.1992. kada je izgorio. Koliko je samo pjesnika, slikara, umjetnika svih profila, trgovaca, oficira, političara, starih i mladih dama svraćalo ovdje na kafu! U vrijeme Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, ali i kasnije, poslije Drugog svjetskog rata. Danas ovaj hotel predstavlja ruglo grada Sarajeva jer još nije obnovljen
Iza hotela se nalazi Ferhadija ili Gazi Ferhat-begova džamija izgrađena tokom 1561/62 godine.

02.11.2005.

Dionička (Sarajevska) pivara

U ovo vrijeme razvila se u Sarajevu jače i pivarska industrija. Pored Gerdoučeve "Češke pivare" u Kovačićima, koju je 1890 godine prodao Viktoru Knežeku, još od kraja turskog perioda postojala je u Lukavici jedna mala primitivna pivara, dok je treću, moderno uređenu sarajevsku pivaru u Konak ulici, sagradio krajem 1881 godine bečki industrijalac Heinrich Löwe, koji je u vrijeme okupacije došao u Sarajevo. Sve tri ove pivare prekupilo je 1893 godine Dioničko društvo za preradu i vrijedniju upotrebu poljoprivrednih proizvoda (Aktiengesellschaft fur Verarbeitung und Verwetung landwirtschaftlicher Produkte in Sarajevo), u čiji sastav je ulazila i usorska šećerana, spojivši ih u novo preduzeće pod imenom "Dionička pivara u Sarajevu". Nova pivara imala je akcionarski kapital od 2,5 miliona kruna, koji je 1909 godine povećan na 3,6 miliona kruna; ona je isprva bila uređena za dnevnu proizvodnju od 350 hektolitara piva i snabdjevena potrebnim mašinama i uređajima uz odgovarajuće podrume za lagerovanje i vrenje piva. Za proizvodnju slada preuređena je bivša pivara u Kovačićima, sa pogonom na turbinu i kapacitetom od 1000 vagone ječma godišnje.
Sarajevska pivara je vremenom proširivana, uporedo kako je rasla proizvodnja, koja se od 45.000 hektolitara u 1898 godini popela na 150.000 hektolitara u 1916 godini. Pivara je zapošljavala do 160 radnika i 20 činovnika, a kako je godinama uoči rata imala vanredan prosperitet, plaćala je svojim akcionarima 15% u ime dividende. Zbog njenih monopolističkih tendencija, a i visoke cijene piva, opštinsko zastupstvo je 1912 godine donijelo zaključak da opština zatraži od zemaljske vlade koncesiju radi podizanja jedne gradske pivare koja bi jeftinije davala proizvedeno pivo i ujedno bila dobar izvor prihoda za gradsku opštinu. Vlada međutim nije dala ovu koncesiju.
Dionička pivara je držala čvrste konce u svojim rukama u svim većim potrošačkim mjestima. Imala je zastupstva u sljedećim mjestima: Gruž, Herceg-novi, Travnik, Zenica, Jajce, Bugojno, Goražde, Foča, Rogatica, Mostar, Zavidovići, Kiseljak, Podgorica, Split, Donji Vakuf, Višegrad , Trebinje, Prijepolje, Čačak, Kalinovik, Užice, Bajina Bašta. Najveći promet, pored Sarajeva, ostvarivan je u Splitu, Herceg-novom, Gružu, Mostaru i Podgorici. Pivara je imala u raznim mjestima 14 podruma (ledana) za odležavanje piva, što je uticalo na čuvanje njegovog visokog kvaliteta.

24.10.2005.

Ciglane

U većem obimu u Sarajevu se razvila najprijeindustrija građevinskog materijala, sa proizvodima koji su neophodni za primjenjivani novi način građenja. Živa građevinska djelatnost koja se u gradu razvila po okupaciji podsticala je pojedince da pristupe podizanju nekoliko većih ciglana, za koje se moglo pretpostaviti da će kroz duže vrijeme imati vanredan prosperitet. A to je bilo tim privlačnije što su za rad ciglana u samom Sarajevu postojali povoljni sirovinski izvori, velike količine odlične gline, zatim dovoljno radne snage, te pogodni prirodni uslovi (voda, drvo i dr). Iz ovog razloga došlo je ovdje već rano do podizanja više modernih ciglana većeg kapaciteta, čiji je rad bio od značaja za razvitak grada.
Prvu ciglanu sa ručnom proizvodnjom i kapacitetom do 2 miliona komada cigle podigao je 1879 godine na Koševu (na mjestu današnjeg naselja Ciglane) August Braun, koji je prethodne 1878 godine osnovao preduzeće za gradnju i građevinski materijal (pretvoreno 1912 godine u akcioničarsko društvo). U sastavu ovog preduzeća Braun je uskoro podigao i drugu ciglanu u Velešićima uz potok Sušicu, a usto je imao i svoj kamenolom, pilanu sa stolarijom za izradu prozora i vrata, dok je uz ciglanu na Koševu formirao novi pogon za proizvodnju šamotnih opeka manje vatrostalnosti, kao i proizvodnju keramičkih kanalizacionih cijevi sa odgovarajućim fazonskim djelovima. Uskoro je podignuto još nekoliko ciglana, tako da je već 1885 godine u gradu bilo 7 ciglana i 5 kamenoloma. Veću ciglanu u Sarajevu podigao je 1890 godine Gligorije Jeftanović, u neposrednoj blizini prve, dok je nešto kasnije preuzeo i veliku Šprungovu krečanu u Hadžićima. Nove ciglane su zatim nicale jedna iza druge na području Koševa, Velešića (potok Sušice) i Kovačića, a imale su ukupno kapacitet oko 15 miliona komada cigle godišnje. Do 1910 godine u ciglanama je bila ručna proizvodnja, ali je paljenje vršeno u kružnim pećima i na taj način je bilo vrlo ekonomično.


Noviji postovi | Stariji postovi

Sarajevo (1878-1918)
<< 04/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


Više informacija o Sarajevu za vrijeme austro-ugarske

Dosadašnji postovi
Građevine i ostali sagrađeni objekti:

Zgrada HKD Napredak
Crkva Presvetog Trojstva
Stara željeznička stanica na Ilidži
Jedilerska tekija (Sedam braće)
Crkva Kraljice svete krunice i Katolički školski centar Sv. Josip
Paviljon Bosne na Svjetskoj izložbi
Drvenija most
Ajas-pašin dvor - Hotel "Central"
Gazi Isa-begova banja
Nadgrobni spomenik SSK-u
Zgrada mitropolije i bogoslovije
Crkva sv. Vinka
Muzički paviljon
Tkaonica ćilima
Hotel "Evropa"
Kino Apolo
Društveni dom
Crkva i samostan sv. Ante
Crkva sv. Ćirila i Metoda
Ulema-medžlis
Jajce kasarna
Električna centrala
Pravosudna palata
Salomova palata
Zemaljska bolnica
Šerijatska sudačka škola
Zgrada glavne pošte
Vojna komanda
Zgrada muzičke akademije
Prva gimnazija
Inat kuća
Grand hotel
Evangelistička crkva
Aškenaska sinagoga
Zemaljski muzej
Sebilj
Filipovićeva kasarna
Marijin dvor
Oficirska kasina
Željeznička stanica Bistrik
Zgrada zemaljske vlade
Tržnica
Katedrala
Vijećnica

Ličnosti:

Esad Kulović
Nezir ef. Škaljić
Gavrilo Princip
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak
Mustaj-beg Fadilpašić
Nedeljko Čabrinović
Josip Vancaš
Josip Stadler

Nauka, obrazovanje, kultura i sport:

Književni list "Nada"
Gajret
Fudbal
Seizmologija
Butmir - otkriće neolitskog naselja
Štampa
Bosanska vila

Privreda:

Trgovina
Apotekarstvo
Kanalizacija
Dionička pivara
Ciglane
Vatrogasna služba
Vodovod
Ugostiteljstvo
Fabrika duhana Sarajevo

Ostalo:

Obrada fasada objekata iz austro-ugarskog perioda
Teritorijalna podjela
Prvi regulacioni plan
Prvi tramvaj
Sarajevo kao saobraćajni centar
Velika aleja na Ilidži
Regulacija Miljacke
Botanički vrt zemaljskog muzeja
Zastava i grb Bosne
Važniji datumi

Stranice o istoriji Sarajeva

Prijatelji i ostali linkovi

Autor


BROJAČ POSJETA
388693

Powered by Blogger.ba
Get Firefox!

Free Web Counter