Zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine projektovao je arhitekta Josip Vancaš.Vancaš se odlučio fasadu zgrade uraditi u stilu firentinske rane renesanse. Zgrada zahvata prostor od 70 metara dužine i 65 metara širine, sa ukupnom površinom od 3.082 metara kvadratnih i sa ukupno 203 prostorije.U prizemlju je svojevremeno bio predviđen smještaj za oficire, stražu i portire, zatim banke, odjeljenja šumarstva, katastarski arhiv, Zemaljsku kasu, ekonomat i stanove za čuvare. Na prvom spratu smješten je Svečani salon visine 2 sprata, a na drugom spratu predviđen je bio smještaj za ostala četiri odjeljenja Vlade, Vrhovnog suda, Duhanskog inspektorata, Računskog departamana i Rudarskog satništva.
Svečano otvaranje radova obavljeno je 19.marta 1884.godine i radovi su tekli po planu tačno dvije godine. Zgrada je otvorena marta 1886.godine.
Gradnja zgrade:
Ubrzo nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hrecegovine 1878. godine, pojavio se u Sarajevu problem smještaja okupacione vojske i centralnih upravnih organa okupacione vlasti.Turska uprava je izgradila Konak kao jedinu zgradu predviđenu za smještaj državnih organa, tj. sjedište valije.Zato je austro-ugarska vojska u početku bila smještena u barakama i privatnim kućama, a organi centralne uprave u Bosni i Hercegovini bili su rasuti po gradu u trošnim erarnim zgradama i iznajmljenim privatnim kućama.
Početkom 1879.godine tj. nakon kraćeg perioda vojne uprave počinje djelatnost Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu.Od tada je svake godine, prilikom donošenja budžeta, zahtjevana izgradnja odgovarajuće zgrade za smještaj vladinih organa. Međutim, zbog neodložnih investicija koje je okupaciona uprava ulagala u izradu katastra, izgradnju cesta, željezničkih pruga i za vojne potrebe, investicije za izgradnju zgrade Predsjedništva odložene su za nekoliko godina. Za to vrijeme vršene su adaptacije starih turskih zgrada, ali nijedna od njih ipak nije odgovarala potrebama ovih organa, a prijetila je i stalna opasnost od požara. Na tu opasnost je Vlada ukazivala Zajedničkom ministarstvu u Beču, nadležnom za poslove Bosne i Hercegovine, a naročito na posljedice koje bi nastale uništenjem arhiva.Taj strah nije bio neosnovan, budući da je 1879. godine u katastrofalnom požaru izgorio dobar dio starog dijela Sarajeva. Pored toga, ovo je sve bilo skupo kako zbog plaćanja visokih najamnina za privatne zgrade, tako i zbog troškova održavanja trošnih zgrada i razbacanosti službi po cijelom gradu. Takvo stanje nije dozvoljavalo ni dalje proširenje uprave, što je Vlada stalno zahtijevala.
Dolaskom Benjamina Kalaja za ministra Zajedničkog ministarstva finansija u Beču 1882.godine ubrzane su pripreme za izgradnju zgrade Predsjedništva u Sarajevu. Iste godine on piše Zemaljskoj vladi da se u 1882.godini ne mogu odobriti sredstva, ali je siguran da će se već u 1883.godini odobriti dio investicionih sredstava za gradnju zgrade Predsjedništva i zato traži da se odmah počne sa tehničkim pripremama.
Kalaj je odmah na početku svoga mandata zahtijevao da pojedini centralni organi vlasti u Bosni i Hercegovini jednistveno nastupaju u vođenju svojih poslova, ali se prilikom dolaska u Sarajevo uvjerio da se to ne može postići u uslovima kada su finansijska administracija, politička i sudska uprava odvojeni jedna od druge. Zato je u svom prijedlogu caru i tvrdio da se jedinstven i efikasan rad vlasti može postići samo ako se sva odjeljenja i službenici Zemaljske vlade prostorno objedine i međusobna i pismena korespondencija zamijeni redovnim dnevnim ličnim kontaktima izneđu šefova pojedinih odjeljenja i njihovih službenika.Tako bi se svi organi vlade stopili u jedno tijelo.
Uvjeravajući cara u potrebu izgradnje zgrade Predsjedništva u Sarajevu, Kalaj je naveo i političke razloge koji to diktiraju. S obzirom na loš, a dijelom i nečastan smještaj centralnih organa vlasti, stanovnici ove zemlje zaključiće da se radi o privremenom karakteru nove vlasti. Ako bi ko htio da zatraži zaštitu od Vlade, teško će se orijentisati jer su vladini departmani rasuti po cijelom gradu, što, također, po mišljenju Kalaja, ruši ugled vlasti.
Kalaj Tito
Vancas – Kardelj