Dok su za osvjetljenje u Sarajevu ranije služile uglavnom lojane svijeće, po okupaciji prodirale su uvozne stearinske svijeće i petrolej, koji su sve više upotrebljivani za rasvjetu po kućama i ulicama. Kada je u New Yorku podignuta prva električna centrala u svijetu, na zapadu se za osvjetljenje počela koristiti električna energija. Ove razvojne prilike su podstakle okupacionu upravu da razmišlja o uvođenju električnog osvjetljenja u Sarajevu. Pošto su obezbjeđena sredstva, 1893 godine otpočeta je gradnja električne centrale na Hisetima uz Miljacku. Do naredne godine završeni su građevinski radovi nakon čega su montirane mašine i položeni kablovi po gradskim ulicama. Centrala se sastojala iz centralne stanice (kotlarnice i strojarnice) sa zgradom za dirkciju, zatim iz postaje akumulatora i kolnice za tramvaj na željezničkoj stanici. U kotlarnici su u početku smještena tri, a zatim pet parnih kotlova, dok su u strojarnici smještena tri parna stroja za kondenzaciju od kojih svaki pokreću dva dinama. Kapacitet strojarnice je iznosio oko 4000 sijalica od 16cd, koji se mogao proširiti na 6500. Prvo probno paljenje električnog svijetla izvršeno je 3.4.1895 godine kada su zapaljeni električni fenjeri u Koševskoj ulici, Ćemaluši do Ferhadije i Čekrkinici ulici. Nasuprot probnom paljenju pravo električno osvjetljenje je uvedeno 1.5.1895 na Apelovoj obali u vezi s otvaranjem električnog tramvaja. Radovi na uvođenju električnog osvjetljenja su napredovali i već sredinom maja bile su osvjetljene ulice Kolodvorska i Ćemaluša, dok je svijetlo uvođeno i u neke kuće. Električna centrala je bila obavezna da daje struju posjednicima kuća i stanarima onih ulica u kojima postoje vodovi i ukoliko radna sposobnost stanice to dopušta. Obične sijalice do 35cd pribavljala je centrala, kao i ugljene šipke za oblučne lampe, kao i elektro-motore. Već poslije godinu dana na električnoj mreži je bilo priključeno 780 sijalica razne jakosti i 28 svjetiljki na luk za javnu rasvjetu, te oko 4000 sijalica za privatnu rasvjetu i za prenošenje snage putem elektro-motora. Pošto je kapacitet centrale bio nedovoljan izvršeno je značajno proširenje i poslije proširenja električna centrala je bila osposobljena da zadovolji veće potrebe grada u električnoj energiji. Tako su u glavnim gradskim ulicama postavljene velike oblučne električne lampe na razapetim žicama koje su gorile do 10 sati navece i davale su jako svijetlo. Kako se vremenom stalno povećavao broj potrošača struje, postalo je jasno da treba što prije povećati proizvodnju električne energije pa su poslije dužih rasprava uzete u obzir četiri kombinacije :1) da se proširi postojeća centrala; 2) da se sagradi druga parna elektrana u Sarajevu; 3) da se kupuje struja od elektrane u Brezi i 4) da opština sagradi hidroelektranu kod Bogatića na Željeznici. Na osnovu stručnih mišljenja zastupstvo je u sjednici od 2.5.1912 usvojilo prijedlog o podizanju hidroelektrane na Željeznici i pri tom da od vlade zatraži pravo da iz rijeke Željeznice upotrebljava 3000 litara vode u sekundi. U međuvremenu na površinu je izbio jedan novi projekat koji je zasjenio već usvojeni plan o gradnji hidroelektrane na Željeznici. Plan je bio da se otvori hidrocentrala na Dudinom Hridu koja bi koristila vodenu snagu vodovoda Prača. Plan je bio privlačan i opštinsko zastupstvo ga je usvojilo i počela je gradnja. Hidrocentrala na Dudinom Hridu osposobljena je tek pri kraju rata.
Električna centrala i struja u Sarajevu

Zanimljivo i informativno kao uvijek, hvala Ti…
srdacan Ti voZdric
Da, sve je to tako bilo i skoro se svakog dana, kada danas prolazim pored ruševina te centrale sjetim i ovog o čemu ti pišeš.
Blog ti je i dalje dobar i informativan.
da li neko zna koji dio centrale je autentican, a sta je nadogradnja?