Književni list “Nada”

Da paralizuje uticaj “Bosanske vile” kao jedinog književnog lista u Bosni i Hercegovini, Zemaljska vlada je iz reklamnih i političkih razloga izdavala jedno vrijeme reprezentativni list “Nadu” (1895-1903), bogato ilustrovan i u zasebnim edicijama u oba pisma (do 1901 godine kad je prestalo izlaziti ćirilično izdanje), koji je trebao da posluži kao bosanski pandan srpskim i hrvatskim književnim težnjama. Pod maskom narodnog jedinstva, list je bio “ogledalo ukupne kulture južnoslovenskih naroda” bez obzira na ime, jezik i pismo, o čemu uredništvo “Nade” kaže na uvodnom mjestu prvog broja:
“Na zgodnom mjestu se rodila: po dnu čarnog Trebevića, opjevanoj Romaniji na domak, u srcu Bosne i Hercegovine i ukupnog našeg plemena, u onom kraju, gdje je još do nedavna, ne samo u priči i pjesmi, već i u gaju i planini, bujala narodna romantika, gdje se još i danas vila planinkinja kupa u bistrim vrelima i češlja češljem od biljura, gdje pjesme pripjeva pastirima i pastiricama i plete vijence onim junacima, koji vazda stajahu na braniku narodnog imena i ponosa”.
Na ovom programu, koji je prikrivao političke tendencije režima, “Nada” je pomoću obilnih honorara okupila mnoge saradnike iz svih jugoslovenskih krajeva, među njima i neke saradnike “Bosanske vile”. Iako je urednik “Nade” nominalno bio Kosta Herman, list je ustvari uređivao pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, pod čijom je sigurnom rukom “Nada” vršila značajan uticaj na razvitak modernog književnog rada u zemlji. Pošto su srpski pisci sve više izbjegavali da sarađuju na listu, “Nada” se posljednjih godina pretvorila u hrvatski književni list, koji je doprinijeo da Sarajevo postane jedan od centara hrvatske književnosti. Književno djelovanje Kranjčevića je najvećim djelom vezano za grad Sarajevo, u kome je napisao svoje najbolje pjesme, živio posljednjih šesnaest godina života i umro 1908 godine.

Komentariši